Prevelik zalogaj 2.dio - kratka priča

( under copyright )

2 . dio kratke priče prema, recimo, istinitoj priči

Znala je da treba održati male, ravnomjerne pauze prije uzimanja nove runde kokica. Tako će se dati vremena probavi, a time i ubrzati zaborav želuca da je dosada neumitno samo primao bez otpuštanja.
No nije znala kakav zasitan osjećaj mogu ta napuhana zrnca proizvesti.
Svako uzimanje kao da je bilo popraćeno nadomješćivanjem uzetog.
Bijeli masiv se nije smanjivao.
U tom trenutku se u njoj javi žaljenje što ovaj put nije koristila ispomoć društva, bilo ono zastupljeno u samo jednoj dodanoj osobi.
Da se nije našla u kinu sigurno bi dala zvuk toj neugodi.
Tko zna što ovi do mene misle? Dvoje uz jedan popcorn – normalna računica, razborito trošenje, užitak dijeljenja. Mršavica poput nje prežderava se. Možda želi utopiti bol u hrani?
Opako razočaranje? Prekid veze? Mora da je nešto posrijedi. To je loš znak, a znači zapuštenost.
Mora sebi priznati da je užasno pogriješila.Toliko, da gotovo ni ne primjećuje što se zbiva na filmskom platnu. Ne samo da je suludo potrošila novac za količinu s kojom se ne može boriti, nego je tu sad i krivljenje hrane za protjecanje filma bez njenog pasivnog sudjelovanja.
Najbolje bi bilo dići se i opet odgledati film bez smentnji sa strane.
Ali, ne. Štediti znači da se svaki trenutak mora iskoristiti kao da je posljednji. Barem to stanje štedljivosti prisiljava čovjeka da se fokusira na ono najvažnije, da se drži prioriteta i da ne odstupa od strogog režima odricanja.
Počela se smirivati čim je vidjela da se nivo kokica spustio do polovice visine pakiranja.
Možda je u sebi i skromno zapljeskala kao trener marljivom i efikasnom igraču.
Samo tako naprijed. Pola puta- to je gotovo kao cijeli, samo još treba maleni trud da se stigne do kraja. Glavno je da se ne odustane jer je kraj preblizu.Mnogi to rade, ali samo oni koji znaju što žele idu do kraja.
Završiti. To je kao opisati jedan cijeli krug. Neki će odraditi i dva kruga samo da potvrde kako je njihov rad bio uspješan.
Nakon što se nauživala nutarnje pohvale, smogla je snage da na duže vrijeme zaboravi na ruke koje neumorno drže paket krivnje.

Preveli zalogaj - kratka priča 1.dio

Biti u dvoje ili sam?
Nebrojene prednosti jednog i drugog.
No postoji klopka kad se naruči količina i za više od jedne osobe, a da to pojedinac ne zna.
Molim vas velike kokice- reče ona stojeći u redu ispred pulta zveckalica i tekućica za dodatnu uživanciju u filmu.
Zvući dobro. „Velike” će znati odagnati ovo sve čujnije kruljenje u želucu.
Cijena je solidna. Uz kupljenu kartu za kino rijetko je pridodala neki hranjivi asesoar.
Inače su cijene za film visoke. A što nije?
Pa da gladna uđe u dvoranu – to si ne može priuštiti. U stvari, ne može si dopustiti da gladna kroči hodnikom do dvorane, jer će se morati vratiti do snack pulta i naručiti ono najjeftinije što imaju u ponudi. Jer ona štedi. Besposličarenje u svim značenjima svakog dovede na to.
Treba proklinjati taj jaram i odricanje od možebitnih blagodati koji bi ublažili ubod svakdašnjice.
Nema utjehe kod kuće, pa se mora u kino. A u kinu pokušati zadržati još ono malo novaca št je ostalo od kupnje karte.
Neuspio pokušaj.
Nakon što je preuzela velike kokice odmah se zaputila u dvoranu.Film je upravo počeo, naslov se baš ispisivao na ekranu. Dobar tajming. Znači, 20 minuta minimalno od zakazanog vremena treba proći da bi se uistinu došlo do glavnog programa.
Vozeći slalom, više klizeći niz stupnjevitu padinu,pronašla je slobodno mjesto.Mjesto do nje je bilo okupirano. Pripadajućim predmetima nekog kolektiva u istom redu.
Tako se ona morala sklupčati na jednom sjedalu i sve stvari odložiti oko sebe.
Sad je tek ta količina kokica koju je naručila izgledala moćno.
Nije bilo drugog mjesta doli njenog koljena. A s te pozicije, kokice su gotovo zaklanjale pogled prema ekranu. Malo se preračunala. Ta opstrukcija samo je škodila.
Nije naručila te kokice da bi drugi pomislili da nije sama. Vjerovala je u to da „veliko” nije nesavladivo u smislu konzumacije hrane.
No ima još vremena, Film je tek počeo.

( fotografija: Chinon CM-7 , copyright by Imagenic - Facebook page )

Zagonetni uspon

Dan prije velikog snijega odlučila sam samo prošetati.
Besciljno lunjati ulicama kud me prilika bude nosila.

Prvo, spremanje. Hladno vrijeme uvijek radi probleme kod oblačenja.
Previše razmišljam što staviti na sebe. Tada najčešće uviđam da mi puno toga nedostaje.
Ništa nije dovoljno dobro. Kritičnost tu i nije baš prikladna,
Razumljivo da sam nezadovoljna. Nemam konkretan posao.
Pa me lunjamnje zasad ispunjava.
Dokle još?

Drugo, tramvaj. I možebitno švercanje. Ja ne pripadam u grupu onih koji protestiraju protiv plaćanja bezglavo visokih cijena karti. Kažu, umirovljeni, studenti, učenici- oni ne bi trebali plaćati. A nezaposleni?
Slična nelogičnost jučer na radiju 101. Slušatelj se buni da on kao nezaposlen treba odvojiti 80kn mjesečno za dopunsko, a umirovljenik samo 50.
Nepravda?

Treće, u tramvaju. Promatranje sumnjivih tipova i brzo reagiranje u slučaju njihova uočavanja.Oštre i točne percepcije, brze noge i uspješan skok iz tramvaja na gradski beton!

Vončinina.Kuda sad? Besplatan shopping očima- negativan odgovor.
Šetanje prema centru, ne. Ajmo gore prema Šalati. Davno me nije bilo tamo.
Uspon je jš lagan. Nema snijega. Samo je pomalo naporno za jednog astmatičara kad je zrak neobično hladan.

----- Fotografije u nastavku-----

----------------------------

Fotke koje objavljujem na blogu su samo moje. Ako vam se sviđaju, samo u tom slučaju LIKE na FB page Imagenic.

h

halo